Oblizeki
Slasne američke pite sa zagrebačke Trešnjevke
Vražja su stvar te pite! U našem jeziku pita je turcizam, a pišući o turcizmima koji začinjavaju hrvatski stol govorila sam i tome kako se zanimljivo riječi igraju sa sadržajem i obranuto, baš s pitama, slanom sirnicom, zeljanicom, krumpiračom (krumpirušom!), tikvenjačom (u sjeverozapadnoj Hrvatskoj: bučnicom!) i slatkima: baklavom, jabukovačom. Sve su pite pitice, samo je burek – pitac. Ali, dodajem još, turski poznaje i pite i pide, posve različita jela, a grčki pettu. No, ako smo od Turaka i preuzeli umijeće razvlačenja jufki, listova naime, sve do Beča savijamo i slane i slatke savijače i štrudle, u Zagorju i kajkavskim krajevima štrukle. Možda i jesmo hrvatske zakone promijenili da bismo se prilagodili Europskoj uniji. Radi se, dakako o pitama od vučena tijesta, što bismo rekli bosanskima, jer su, unatoč sve brojnijim piterijama i specijalitetima poput pite od mesa, sličnima bureku, te francuskih guiche sa slanim nadjevima – nisam dospjela ni pisati o novosti, a jedan je slavni chef Francuz u nas propao s tim poslom! – naše tradicionalne prave pite jednako su jednostavne, ali desert, od prhkoga tijesta, uglavnom gore tijesto i dolje tijesto, a između sir, jabuke, orasi, mak ili u novije vrijeme višestruke mješavine. I samo u svečanijim prilikama gore s tjestenom rešetkom kao u francuskoj ili njemačkoj kuhinji, da se vidi nadjev. Na lokalnim ocjenjivanjima (Kriški oblizeki, Donjostubički obliznjeki, Babičini kolači…) pite bi mogle biti i posebna kategorija, koliko se peku nadjevene svakojako: koprivama, ječmenom kašom i orasima, čak i – bezglutenske. A da ne spominjem najslavnije: mađaricu sa sedam listića ili posestrimu joj bijelu pitu, zatim kremšnitu odnosno krempitu poput najslavnije i zaštićene samoborske ili također zaštićenu prekmursku odnosno međimursku u različitim izvedbama .Svojedobno sam predstavljajući tri kolača s jabukama, a da nisu štrudl, predstavila i tetkinu američku pitu, koja – uopće i nije pita.
Kad pite postanu posao
Pomalo nečiste savjesti predstavljam zato nove, ali već dokazano slasne pite sa zagrebačke Trešnjevke – američke. Gotovo da i nema medija koji bilo na poslovnim bilo na gastrostranicama 31-godišnju Zagrepčanka Eviru Petak nije predstavio kao vlasnicu Friday Pie Shopa, jedinstvene u ponudi i dostavi različitih jestvina, namnoženih pogotovo u vrijeme epidemijske zatvorenosti. K tome, nakon neugodnih iskustava, osjetljive prhke pite, handmade, koje s elako lome dostavlja osobno. Iako je već kao gimnazijalka u utrinskoj općoj gimnaziji pohađala različite dramske i filmske radionice, statirala u filmovima i TV-serijama, pisala kratke priče i scenarije, izjalovila se njezina nakana da upiše režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Na kraju je studirala marketing i PR na Sveučilištu Vern i zaposlila se najprije u jednoj velikoj IT tvrtki kao voditeljica projekt, pa onda u drugoj IT tvrtki kao asistentica direktora i uprave i taj ju je, pripovijeda nam mijeseći svoje pite, vrlo odgovoran i zahtjevan posao i formirao te potaknuo da zakorači u poduzetničke vode.
– Još sam prije desetak godina studirajući marketing razmišljala o otvarenju malog bara za doručke, nešto poput današnjih popularnih brunch barova, o vođenju small businessa koji bi nudio jednostavne, domaće proizvode, a ja bih najviše uživala u stvaranju priče, jer smatram da dobar brend mora imati priču. Mora tu biti nešto više od same prodaje proizvoda! Nisam slastičarka, ali sam u nekom trenutku prije koju godinu počela provoditi vrijeme u kuhinji pripremajući pite od prhkog tijesta kako bih iskoristila višak voća, jabuka i višanja.
Prhe, domaće, ali – američke
– Ali zašto baš američke pite? – pitam.
Elvira tumači:
Američkom tipu pita, osim jednostavnosti sastojaka, najviše me privukao izgled. Svidio mu se okrugao oblik i poklopac od tijesta, posebno za voćne pite. Uživala sam u svakom trenutku pripreme, u stiskanju tijesta kako bi se povezalo s maslacem. U početku mi je to zadavalo velike teškoće, jer tijesto mi se često nije uspješno povezivalo. Bio je to cijeli proces učenja, testiranja, primjerice čime premazati tijesto kako bi nakon pečenja imalo lijepu, zlatnu boju… Isprobavala sam sve, žutanjak, bjelanjak, slatko vrhnje, mlijeko, otopljeni maslac, biljnu mast! Bilo je to u vremenu kada sam prestala raditi na zadnjem radnom mjestu, vrijeme početka korona-krize i provođenja mnogo vremena kod kuće. Nisam zapravo razmišljala zašto pečem tri pite dnevno i tjeram samu sebe da ih radim dok ne postignem nekakvo savršenstvo, ali radila sam to i očito je da sam već tada nešto odabrala, odlučila.
Pite s imenom i karakterom
– Moje pite imaju imena i karaktere – govori Elvira. – Jolene je najpopularnija pita, od jabuke, uz Marilyn od šumskog voća, Cindy od višnje, Virginije, koja je prava mala čokoladna bomba, brownie pita. Ukupno nudimo 13 različitih pita. Uskoro stiže i Peanut Butter Pie, mala bomba koju sam okrstila George. Taj tip pita privukao me zato što su kombinacije nadjeva zbilja beskonačne, dok okrugla forma i prhko tijesto ostaju isti, baza je uvijek ista. Od čokolade, raznih vrsta krema do voća, raznih kombinacija za ukrašavanje… Isto je i sa slanim pitama, trenutno nudimo tri vrste quiche pita, no svakako planiram uvesti i slane pite s poklopcem od tijesta, s nadjevima od mesa, povrća… Pite za ručak, i to ne samo kao velike pite za više osoba, nego i kao single, pite za jednu osobu.
Uz to, Elvirine su pite dobrodošle i na domjenke, i kao dar u posebnim prilikama. U više intervjua uočila sam da će, čim se uhoda, mlada poduzetnica koja svoj posao, po svemu, vodi kreativno i ekonomično, otvoriti i zanimljiv lokal s pitama i toplim i hladnim pićima. To tek slijedi, ali da posao širi, daje naslutiti najava kako – zapošljava. Dakle, želite li raditi pite i s pitama…
– Friday Pie Shop trenutačno funkcionira kao proizvodnja, jer se pite pripremaju po narudžbi, a isporučujemo ih u dostavi. To je model poslovanja koji se za prvu godinu pokazao idealnim, uz korona krizu i nestabilna vremena, ali i za novi brend koji će se tijekom prve godine graditi i za čije će se ime tek čuti. Za drugu godinu planirala sam otvaranje lokala u kojemu bi se posluživala i topla i hladna pića, a s vremenom i neka druga jela, no sva bi pratila isti stil i pite bi uvijek bile primarni proizvod – otkriva svoj plan poslovno maštovita Elvira.
Komadić priče koji izdvaja od konkurencije
– Konkurencija? – nastavlja filozofski odgovarati na moje pitanje. – I ima je i nema. Tako nekako gledam na to. Naravno, dobrih slastičarnica i slastica ima i puno toga volim s domaće scene, no ne mislim puno o konkurenciji kao takvoj. Imam proizvodnju koja proizvodi i prodaje specijalizirane proizvode kakvih na našem prostoru nigdje drugdje nema, a i vjerujem u priču koju stvaram i u njemu unikatnost. Ako osoba više voli kremšnite od okruglih pita, tu se ne može puno učiniti. Proizvodi su potpuno drugačiji i uvijek na kraju priče kupac odlučuje gdje će otići i čime će se počastiti. Mi samo moramo raditi najbolje što možemo, održavati kvalitetu proizvoda i zadržati ono nešto samo naše, komadić priče koji nas izdvaja od drugih.
– Recepture su kombinacija već znanih recepata i mojih modifikacija, iako imam dvije ili tri pite koje sam potpuno kreirala sama u suradnji s kolegom. U modifikacijama najčešće neke sastojke zamijenim boljom zamjenom, jer se trudim da su svi sastojci dobri i prirodni, a najčešće smanjujem količinu šećera, a povećavam količinu voća. U mojim voćnim pitama, mjere za voće nema ispod kilograma. Kilogram šumskog voća, 1250 grama jabuka, kilogram višanja. Držim se onoga manje je više i toga da je jednostavnost uvijek najbolja. Ako je nešto samo po sebi dobro, kao što je to pita od jabuka, u receptu ne treba više od 4-5 sastojaka. Ako je proizvod dobar, smatram da ga trebamo poštovati i samo spojiti dobre sastojke na najbolji mogući način.
Umijeće i iskustvo
– Sastojcima je skromna, ali su, rekoste, važne kombinacije i, rekla bih ja, umijeće… Što je najvažnije za izradu dobre američke pite? – pitam Elviru, a ona nabraja:
Za izradu okrugle pite od prhkog tijesta ključno je izraditi dobro, kompaktno tijesto, što u počecima može biti zahtjevno. Hladan maslac narezan na kockice je ključan, kvalitetno brašno i ledena voda koja će povezati smjesu. Količina vode je isto tako ključna – ponekad će nekoliko kapi napraviti tijesto kojim je lakše baratati, ne mrvi se, kompaktno je, no prilikom pečenja, visoka temperatura izvlači vlagu iz tijesta te se ono počne skupljati. To je posebno frustrirajuće ako ste napravili lijep, valovit obrub koji je spao u kalup, smanjio se. Tijesto je isto tako važno dobro zamijesiti rukama, ali ne previše, kako se maslac ne bi otopio. Zapravo, nekoliko je standardnih problema s kojima sam se susretala u kućnoj izradi ovog tipa pita. Imamo tijesto koje umjesto prhko, ispadne tvrdo, kao obično tijesto bez maslaca, samo od brašna i vode. Ovo se događa kada se smjesa previše obradi, maslac se otopi i takvo, toplo tijesto stavi peći.
Ako i previše mijesimo tijesto ili ga previše miješamo u mikseru ili multipraktiku što znači da je tijesto toplo, možemo ga pokušati spasiti odlaganjem u frižider ili zamrzivač na barem pola sata te ga onda iz hladnoće stavimo direktno u pećnicu. Drugi problem koji se može dogoditi je i previše prhko tijesto, kao brašnasto, teksture poput prašine. Ovo je također posljedica preduge obrade, ali se većinom događa pri izradi tijesta u multipraktiku. U brojnim stranim (američkim) videima izrada prhkog tijesta za pitu preporučuje se u multipraktiku i s time se slažem, on uvelike skraćuje i pojednostavljuje posao, a i ruke vas neće boljeti. No, važno je da multipraktik ne izradi tijesto do kraja, dakle da ga ne pustimo da radi dok cijela smjesa ne postane kugla, nego je važno da ga ugasimo ranije i miksamo samo do razine kada se kockice maslaca inkorporiraju u brašno i vodu i svaka je kuglica veličine graška. U tom trenutku izvadimo smjesu, kratko ju zamijesimo rukama tek toliko da ju oblikujemo u oblik diska, možemo ga odmah razvaljati i staviti u okrugli kalup ili zamotati u foliju i spremiti u frižider kako bi se maslac ponovno ohladio.
Hladan maslac u oblikovanom tijestu vidimo kao bijele točke/točkice koje se prilikom pečenja napuhuju zrakom i stvaraju tu finu prhkoću koju želimo dobiti. Isto tako, taj maslac sprečava razvijanje glutena koji tijesto čini žilavim i tvrdim što ne želimo za svoju pitu.
– Nije to velika mudrost, vrlo je jednostavno – ali treba posvećenosti i iskustva. No koliko god videa gledali ili čitali literature, potrebno je osjetiti tijesto u svojim rukama, a iskustvo će vas naučiti baš sve, zaključuje svoju priču mlada poduzetna majstorica američkih pita sa zagrebačke Trešnjevke Elvira Petak. Pa tko ne bi kušao!? Svejedno, bilo običnim danom bilo za svečanost.